tvoju uznemirenu crnu kosu
od vjetra,
usne moje traže tvojei čujem tihi šapat svoj
dok kažem "volim te",
ali zvižduk lokomotive
odnosi moje riječi daleko i
kao kroz maglu vidim tebe
gdje ulaziš u vlak i
odlaziš tamo,
gdje te čeka, možda, treći
netko.
Mašem na pozdrav,
oči su mi vlažne
od krupnih kapi suza
što se nemilosrdno kotrljaju
niz moje lice,
i u dalekom, budućem
svijetu, vidim sebe
samu, napuštenu, osramoćenu,
ti prljavi gade,
ti gadna ulizice.
Ne, ne dam da ovim vlakomodeš sam,
u sebi tiho molim,
povedi i mene,
lokomotiva kreće,
prilazim k njoj,
ako me se ikada sjetiš
donesi cvijeće
na grob moj,
i iznenada,
korak mi postaje spor.
Nema komentara:
Objavi komentar