DVA MLADA SRCA

Da znam, dragi, kako ti je kada slušaš pjesme moje
pjevala bih još tužnije da rasplačem srce tvoje.

Kada čujem pjesme moje, znam da ti lako nije
al' moje srce, dragi, od toga je još tužnije.

Pjesme su mi pune bola, svaka od njih nešto želi
sa pjesmom se pitam, dragi, zašto smo se ikad sreli.

Kada drugog jednog dana od sveg srca ja zavolim
neću moći ljubav našu čitav život da prebolim.

Gledam momke i djevojke, zagrljeni kako šeću
i dok tebe srce želi, zavoljeti drugog neću.


Sa drugim ću poći samo da utješim svoje boli,
ali nikog srce neće kao tebe da zavoli.

Kada sa drugom pođeš i oženiš se njome
srce će mi zarobiti tuga, zbogom, nado izgubljena.

A na dan vjenčanja tvoga, kad ti stave cvijetak bijeli
poklonit' ću život tada onom tko me razveseli.

Sa drugom ćeš sjedit sretan u zanosu i radosti,
a za mene to će biti dan gorčine i žalosti.

Sjetit ćeš se tada, mili, bit' ćeš sretan toga dana
uzalud će da te zove moja duša uplakana.

Sve će tada kasno biti, izbrisat' će prošlost sve,
zato pišem tebi, dragi, ove tužne stihove.

Kad i prođe dan vjenčanja, mojom rukom, srcem cijelim
neću moći nikad, dragi, divnu ljubav da ti želim.

Slučajno ćeš možda nekad pokraj mene proći drugom,
sklonit' ću se da ti tada ne posvetim pogled tugom.

Po strani ću negdje stati da te gledam kao ranije,
iako te neću moći da upitam kako ti je.

Da se negdje vidimo, uzalud bi tada bilo
prisutno bi moje srce tvome srcu dosadilo.

Proći će dani i noći, tjedni, mjeseci, godine
ali bol srca moga nikad neće da ugine.

Vječno ću te spominjati u životu i samoći,
usamljena kad ću jednom i u crnu zemlju poći.

I kad umrem jednog dana, osjetit ćeš tada boli,
jer baš nitko neće moći tako silno da te voli.

Tada će ti teško biti kada čuješ da me nema,
toga dana i tvoja će duša u potaji da se sprema.


Govorit' ćeš sam sa sobom, zašto nisam poslušao,
što joj nisam u ljubavi jedan dio srca dao.

Bolovat' ćeš u ranama, tješit će te netko drugi,
al' uzalud, neće moći tako silno da te ljubi.

Poželjet' ćeš, dragi, da ne živiš duže,
zamolit' ćeš svoju dragu da mi nosi na grob ruže.

Teško ćeš mi grob pronaći, bit' će sav u gustoj travi,
jer ja imat' nikog neću da mi jednom grob popravi.

Poslat ćeš mi ruže bijele, k'o vjenčani vijenac bijeli
požalit ćeš tada, dragi, što se nismo razumjeli.

I tihi će vjetrić tada kosu da ti pomiluje,
pomislit ćeš tada da te draga iz hladnog groba čuje.

Kada odeš sa mog groba, neće prestat tvoje boli,
jer ćeš reći da sad nema onog tko te silno voli.

Duša moja na mom grobu sačuvat' će bijele ruže,
molit' ću te da ne živiš, da ostaneš sa mnom duže.

I vjetrić će biti spreman da miluje kosu tvoju,
raznosit' će miris ruža da osvježiš dušu svoju.

Zamolit' ćeš zemlju tada da izrastu ruže bijele,
da mi ne bi kao ljubav jednog dana sve povele.

Neka rastu, neka cvijetaju da mi nikad ne uvenu
počivajte bijele ruže, čuvajte mi uspomene.


I kad dragi, jednog dana u zemljicu crnu pade,
tad' ja imat nikog neću da mi ruže na grob meću.

Toga dana tihi vjetrić uzmi cvijetak na mom grobu
posadi ga na grob dragom, nek' se dići, ja ne mogu.

Gabriela Montana

Iskusna blogerica koja uz sve svoje obveze te svakidašnje negodovštine uspijeva i održavati ovaj blog za zaljubljene te one koji se tako osjećaju.

Nema komentara:

Objavi komentar